SVE O MEDICINI http://sveomedicini.blog.hr

srijeda, 24.06.2009.

Secerna bolest(dijabetes)

Dijabetes (šećerna bolest) je poremećaj metabolizma karakteriziran kroničnom hiperglikemijom (povišenom razinom šećera u krvi) zbog poremećenog izlučivanja inzulina, djelovanja inzulina ili oboje.



Što je inzulin?

Inzulin je hormon od vitalne važnosti koji proizvodi gušterača u beta-stanicama. Inzulin ima ulogu ključa za propuštanje šećera (glukoze) u stanice.
Kod dijabetesa gušterača proizvodi premalo inzulina da bi omogućila da sav šećer koji unesemo hranom iz krvi pređe u mišiće i druge stanice koje proizvode energiju. Ako šećer ne može ući u stanice i biti iskorišten nakuplja se u krvi. Zato je osnovna značajka dijabetesa povišen šećer u krvi koji dugoročno uzrokuje oštećenja na očima, živcima, bubrezima i krvnim žilama koja nazivamo kronične komplikacije šećerne bolesti.




Kako djeluje inzulin?


Da bi ljudsko tijelo normalno funkcioniralo potrebna mu je energija. Za proizvodnju energije tijelu je potrebna hrana. Energiju ljudsko tijelo proizvodi u stanicama.
Za stvaranje energije tijelu su potrebni slijedeći sastojci hrane : ugljikohidrati, masti i bjelančevine (proteini).
Ugljikohidrati su najbolji izvor energije za ljudsko tijelo. U ugljikohidrate ubrajamo škrob (brašno, krumpir, riža, voće), šećer i glukozu.


Glukoza je osnovni izvor energije za ljudsko tijelo. Glukoza je uskladištena u jetri i mišićima u obliku tvari koju nazivamo glikogen, a koji služi kao "rezerva energije". Glukoza u krv dolazi iz hrane (od ugljikohidrata) i iz jetre (rezerva glukoze iz glikogena). Osim što skladišti jetra proizvodi male količine glukoze (proces proizvodnje naziva se glukoneogeneza).
Nakon obroka ugljikohidrati iz probave ulaze u krv, a putem krvi odlaze do stanica. Neke stanice (mišić i masne stanice) trebaju pomoć da bi primile šećer iz krvi i iskoristile ga za stvaranje energije. Jetra treba pomoć za proces uskladištenja glukoze u glikogen. Inzulin služi kao ključ koji otvara vrata stanica i omogućuje šećeru iz krvi da uđe u stanicu. Stanica iz šećera proizvodi energiju za svoj rad. To smanjuje šećer u krvi i vraća ga u normalu.




Koji faktori i kako utiču na glukozu u krvi?


Hrana (ugljikohidrati) podiže razinu glukoze u krvi
Fizička aktivnost snižava razinu glukoze u krvi
Stres može podići razinu glukoze u krvi
Alkohol snižava razinu glukoze u krvi



Što znači riječ dijabetes?

Medicinski naziv za šećernu bolest je "diabetes mellitus". Termin "diabetes" znači pretjerano mokrenje, a riječ "mellitus" znači med. U prošlosti su liječnici dijagnosticirali dijabetes kušajući pacijentov urin. Sladak okus urina potvrđivao je dijagnozu.



Simptomi dijabetesa:

često i obilno mokrenje
žeđ
glad
gubitak na težini
umor/slabost
zamagljen vid


Tipovi dijabetesa

Postoje dvije glavne kategorije dijabetesa:

Dijabetes tip 1 se javlja u djetinjstvu ili mladosti i inzulin je neophodan u liječenju. Izazvan je samim imunim sustavom tijela koji uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin (beta stanice).

Dijabetes tipa 2 se obično polako razvija kod odraslih. Napreduje s vremenom. U početku se može liječiti dijetom i tjelovježbom, a u kasnijoj fazi bolesti potrebno je uvesti u liječenje tablete te inzulin. Normalne vrijednosti šećera u krvi

24.06.2009. u 22:00 • 0 KomentaraPrint#^

14 pravila za zdrav zivot

Da bismo smo sprečili pojavu bolesti i uklonili rizik, treba voditi zdrav život uz urednu i uravnoteženu ishranu. Istraživanja su pokazala da je važno ograničiti unos masnoća (posebno zasićenih, životinjskih) i šećera. Treba jesti živinsko meso, ribu, što više mahunarki i svežeg voća i povrća.
Osim toga:


1. Što raznovrsnija hrana
2. Što više kretanja i redovnih vežbi (bar pola sata svaki ili svaki drugi dan)
3. Težina u granicama normale
4. Što više integralnih žitarica (integralna testenina, pirinač i hleb), a izbegavati rafinirane (belo brašno, glazirani pirinač...)
5. Što manje životinjskih masnoć a (puter, pavlaka, svinjska mast, suvomesnati proizvodi, žumance, sirevi i punomasno mleko), šećera i slatkiša
6. Umesto masti, putera, margarina i nezdravih ulja - maslinovo ulje
7. Manje soli, a više začinskih trava
8. Ribom i belim živinskim mesom zamenite crveno
9. Alkohol umereno, uglavnom crveno vino (ali ne više od jedne čaše dnevno u toku glavnog jela)
10. Barem dva puta nedeljno mahunarke (sočivo, boranija, pasulj, grašak)
11. Više voća i povrća, i to najbolje svežeg, sezonskog
12. Izbegavati zagorele delove pržene i pečene hrane i ne često roštilj
13. Lako kvarljivu hranu odmah pojesti ili zamrznuti
14. Odabrati najzdravije načine za pripremanje hrane: kuvano, kuvano na pari, dinstano ili pečeno u rerni u sopstvenom soku





Aktivni sastojci Gde se nalaze

Leukopen (karotenoid) Paradajz
Tokoferol (vitamin E) Bademi, lešnici, maslinovo ulje
Askorbinska kiselina (vitaminC) Sok od pomorandže i limuna, paprika i krompir
Ergosterol (vitamin D) Tunjevina, riba sabljarka, inćun
Indol 3-karbinol (indol) Prokelj, karfiol
Resveratol (polifenol) Crno vino, crno groždje, smokve i šipak
Oleinska kiselina (nezasićena masna kiselina) Maslinovo ulje
Izoflavonoidi (fitoestrogeni) Soja, pasulj, grašak, sočivo, bob, žitarice sa celim zrnom: zob, pšenica, ječam, seme bundeve, suncokreta, lana, beli luk, susam crni luk, šargarepa ,biljna ulja, uključujući maslinovo



Čips opasniji od cigarete:


Svetska zdavstvena organizacija nedavno je alarmirala javnost otkrićem: masna pržena hrana poput čipsa, prženih krompira i nekih pr- ženih žitarica može da izazove rak. U hrani bogatoj ugljenim hidratima pronašli su veliku količinu akrilamida, izazivača raka. Slična ispitivanja obavljena su u Norveš koj i Velikoj Britaniji čija je Agencija za standard hrane (FSA) potvrdila da je količ ina akrilamida u prženoj hrani poput čipsa ili prženog krompira od 17 do 350 puta veća od preporučene!
izvor: časopis za zdravlje i lepotu VITA

24.06.2009. u 21:49 • 0 KomentaraPrint#^

Bolesti srca

UVOD

Perikarditis je rijetka bolest koja zahvaća 2-6 % ljudi. Najčešće pogađa odrasle muškarce, a rijetki su slučajevi pojave kod djece ili žena. Perikarditis je upala perikarda, odnosno srčane ovojnice. Bolest se može manifestirati u akutnom ili kroničnom obliku.

UZROK

Postoji veliki broj čimbenika koji mogu dovesti do nastanka perikarditisa, a neki od njih su:

Virusi (Echovirus, Mumps, HIV)
Bakterije (Staphylococcus, Streptococcus)
Paraziti (Echinococcosis)
Gljivice (Candida albicans)
Razne bolesti (Melanom, Leukemija, Reumatoidni artritis, Reumatska groznica, Amiloidoza)
Određeni lijekovi



AKUTNI PERIKARDITIS

Najčešće je uzrokovan različitim virusima, a naziva se i suhi perikarditis (pericarditis sicca). Simptomi koji se pojavljuju tijekom ovog oblika bolesti su: gubitak apetita, bolovi u mišićima, znojenje, povišena tjelesna temperatura, umor, te bol u području srca, koji se širi na vrat i lijevo rame. Bol se pojačava tijekom ležanja na leđima, kašljanja i dubokog disanja, pa pacijentima često odgovara sjedeći položaj, jer im se bol tako umanjuje.

Akutni perikarditis može biti i eksudativan zbog oštećenja perikarda. U tom slučaju eksudat se nakuplja u perikardijalnoj šupljini, te izlazi iz žila koje se nalaze na upaljenim perikardijskim listovima.
Simptomi tog oblika perikarditisa su: otežano gutanje, bol u području srca, dispneja, kašalj i štucanje. Lice pacijenta postaje cijanotično, s izbočenim očima, a česta je i pojava vrućice.



KRONIČNI PERIKARDITIS

Kronični perikarditis (Pericarditis constrictiva) je uzrokovan stvaranjem čvrstog, fibroznog perikarda koji ograničava pokrete srca.
Simptomi ovog oblika perikarditisa su: dispneja, kašalj, tahikardija, povećan volumen jetre, cijanoza, te u težim slučajevima ascites i edemi na donjim ekstremitetima
.


SRČANA TAMPONADA

To je stanje u kom dolazi do nakupljanja eksudata u perikardu i izjednačavanja intraperikardnog tlaka s tlakom u srčanim šupljinama, što dovodi do smanjenja opskrbe srca i cijelog organizma krvlju.
Neki od simptoma ovog oblika su: hipotenzija (nizak krvni tlak), tahikardija i sistemski venski zasto
j.


DIJAGNOZA I LIJEČENJE


Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze i kliničkog pregleda, a potrebne su i dodatne pretrage kao što su: RTG, ultrazvuk srca, EKG, CT i magnetska rezonancija.

Liječenje akutnog perikarditisa se obvezno odvija u bolničkim uvjetima, te je kao prvo neophodno smanjiti tjelesnu temperaturu i dovesti do prestanka bolova, za što se primjenjuju analgetici i antipiretici. U liječenju se rabe i kortikosteroidi, antiinflamatorni lijekovi i antibiotici.
Kod slučajeva srčane tamponade neophodna je i evakuacija eksudata.

24.06.2009. u 21:16 • 0 KomentaraPrint#^

Krvožilni sustav

Krvožilni sustav (ili kardiovaskularni sustav) je sustav organa koji prenosi tvari iz i u stanice; također pomaže pri uravnotežnji tjelesne temperature i pH vrijednosti (dio homeostaze). Dok najprimitivnija koljena životinja nemaju krvožilni sustav, neki beskralježnjaci imaju otvoreni krvotok. Svi kralježnjaci imaju zatvoreni krvotok


Otvoreni krvotok
Otvoreni krvotok je unutarnji prijenos tvari kod mekušaca i člankonožaca pri kojemu su organi uronjeni u tekućinu u šupljini te krv i intersticijalna tekućina nisu odvojene već se miješaju u jednu tekućinu zvanu hemolimfa. Kretanje mišića prilikom gibanja životinje može olakšati kretanje hemolimfe ali skretanje toka iz jednog područja u drugo ograničeno je. Opuštanjem srca, krv biva povučena natrag prema srcu kroz pore.

Hemolimfa popunjava cijeli prostor unutar šupljine tijela i okružuje sve stanice. Sastoji se od vode, anorganskih soli (najčešće Na+, Cl-, K+, Mg2+ i Ca2+) i organskih spojeva (uglavnom ugljikohidrata, proteina i lipida). Glavni pigment za prijenos kisika je hemocijanin.

Postoje i hemocite, stanice koje slobodno plivaju u hemolimfi a igraju važnu ulogu u imunološkom sustavu.


Zatvoreni krvotok
Glavni dijelovi krvožilnog sustava su srce, krv i krvne žile.

Svi kralježnjaci, kao i kolutićavci (npr. gliste) i glavonošci (npr. lignja i hobotnica) imaju zatvoreni krvotok. To znači da njihova krv nikada ne izlazi iz sustava krvnih žila koji se sastoji od arterija, vena i kapilara.

Arterije donose krv bogatu kisikom u tkiva (osim plućnih arterija koje nose deoksidiranu krv koja se vratila iz tijela u pluća) dok vene nose deoksidiranu krv natrag u srce (osim plućnih i ulaznih vena). Krv se iz arterija u vene prenosi kapilarama, to su najtanje i najbrojnije krvne žile koje pomažu pridruživanju tkiva arteriolama za prijenos hranjivih tvari u stanice.

24.06.2009. u 18:31 • 0 KomentaraPrint#^

Labirintitis(boles uha)

Labirintitis često nastaje kod kroničnih upala srednjeg uha, koje se proširuje i na unutarnje uho ili tijekom meningitisa ili traume uha.UZROCI I OČITOVANJE

Najčešći uzroci labirintitisa (upale labirinta) su bakterije i virusi koji penetriraju u unutarnje uho. Labirintitis često nastaje kod kroničnih upala srednjeg uha, koje se proširuje i na unutarnje uho ili tijekom meningitisa ili traume uha.


VRSTE LABIRINTITISA

Akutni serozni labirintitis – Najčešće je uzrokovan upalom srednjeg uha, a javlja se iznenada. Prvi simptomi su zujanje u uhu, koje prelazi u redukciju sluha, vrtoglavica, poremećaj ravnoteže, te mučnina i povraćanje. Terapija je antinflamatorna, a simptomi nestaju nakon 7-15 dana, uz potpuno ozdravljenje pacijenta. Samo u rijetkim slučajevima dolazi do oslabljenja sluha.

Akutni purulentni labirintitis – Kao i prethodni oblik, javlja se iznenada. Simptomi su jači i polaze od intenzivnih vrtoglavica, mučnine, povraćanja i nagluhosti. Terapija je kirurška i treba je provesti što prije. Najčešće kod pacijenata ostaju posljedice bolesti, kao što je djelomična nagluhost.

Kronični serozni labirintitis – Javlja se kao posljedica akutnog seroznog oblika labirintitisa ili nakon kronične kataralne upale srednjeg uha. Tijekom ovog oblika dolazi do postupne, ali trajne redukcije sluha, a bolest često prolazi neprimijećeno jer ima blage simptome.

Kronični purulentni cirkumskriptni labirintitis – Javlja se kao posljedica kroničnog otitisa. Najčešći simptomi su redukcija sluha i vrtoglavica.

Kronični purulentni difuzni labirintitis – Uzrok mu je najčešće akutni purulentni labirintitis ili kronični otitis. Simptomi su blagi i često se prilkom audiometrije primjećuje redukcija sluha.

Degenerativni labirintitis – Najčešće je uzrokovan traumama uha ili toksičnim faktorima. Neki od toksičnih faktora (egzogenih) su visoke doze lijekova (kinin, diuretici…), alkohol, duhan i boje za kosu, a endogeni faktori koji uzrokuju bolest su bolesti kao što je dijabetes ili hepatitis.
Traumatski čimbenik može biti iznenadan snažan i jak zvuk (eksplozija) ili konstantni zvukovi jačeg intenziteta (često se javlja kod kovača, strojara ili željezničara). Također i slušanje glasne glazbe je trauma.

Atrofični labirintitis – Javlja se kod starijih ljudi, kao posljedica atrofije tkiva uha. Ali ovaj oblik može biti izazvan i nekom bolešću kao što je ateroskleroza ili hipertenzija. Simptomi ovog oblika su vrtoglavice, zujanje u uhu i nagluhost

24.06.2009. u 18:30 • 0 KomentaraPrint#^

Uho kao organ

Mnoge životinje imaju uši. Građa i položaj ušiju su različiti od vrste do vrste npr. kod insekata su uši u vidu senzora, neki gušteri (salamander) čuju uz pomoć grudnog koša i pluća,a neke vrste kao npr zmije ne poseduju spoljašnje uvo ali je srednje i unutrašnje uvo dobro razvijeno.

Uši registruju zvučne (mehaničke) talase i pretvaraju ih u elekrične signale, koji se šalju u centralne strukture gde se ti signali ”dešifruju” i nastaje osećaj sluha. Ljudsko uvo može registrovati zvučne talase frekvencije od 16 do 20.000 herca. U starosti je ovaj raspon manji zbog brojnih degenerativnih promena. Neke životinje kao npr. slon mogu da registruju dublje frekvencije, odnosno frekvencije u infrazvuku. Druge kao npr. slepi miš, delfin mogu registrovati znatno veće frekvencije nego čovek, odnosno frekvencije u ultrazvuku.

Uloga uha kao organa čula sluha nije samo da registruje zvuke, već i da ih lokalizuje (uloga u orjentaciji). Uvo može registrovati lokaciju odakle zvuk dolazi. Uvo koje je okrenuto izvoru zvuka registruje zvuk ranije od onog na suprotnoj strani, odnosno čuje ga glasnije. Ove razlike u čujnosti se prerađuju u mozgu i dobijaju se informacije o lokaciji sa koje dolazi zvuk. Međutim za određivanje tačne lokacije zvuka čoveku nije dovoljno samo čulo sluha, već i čulo vida. Kod drugih životinja npr. slepih miševa i delfina je dovoljno samo čulo sluha da bi tačno registrovali izvor. Oni zapravo vide zvukom. Ove žiotinje emituju ultazvučne signale, koji se odbijaju od mete. Odbijene signale registruju vrlo osetljivim čulom sluha. Na slučnom principu rade sonari i radari.


Centralni i periferni delovi sistema sluha i ravnoteže
Organi čula sluha i ravnoteže je dosta složen sistem koji ima svoje periferne i centralne delove.

Periferni delovi slušnog sistema služe za prijem mehaničkih talasa i pretvaraju ih u nervne signale. Periferni delovi vestibularnog sistema registruju promenu položaje tela u prostoru i ove opažaje takođe pretvaraju u nervne impulse koje šalju u centralne strukture.

Centralni delovi slušnog sistema koji smešteni u mozgu. Oni prerađuju informacije sa periferije i na osnovu toga se javvlja doživljaj sluha. Centralni delovi vestibularnog sistema povezuju informacije iz perifernog vestibularnog sistema sa drugim sistemuma kao npr. sa vizuelnim sitememom, mali mozak malim mozgom i kičmenom moždinom.

Za više informacija pogledajte Čulo sluha
Za više informacija pogledajte Čulo ravnoteže


Uho kao periferni organ čula sluha

struktura uvaPeriferni organ čula sluha je upravo uvo. Uvo je podeljeno na spoljašnje, srednje i unutrašnje.

Spoljašnje uvo čini: ušna školjka i spoljašnji slušni kanal
Srednje uvo čini bubna opna, bubna duplja, slušne koščice, mišići srednjeg uva i mastoidna šupljina. Srednje uvo je Eustahijevom tubom povezano sa ždrelom.
Unutrašnje uvo se sastoji iz vestibularnog lavirnita koga čine polukružnih kanalići i vestibuluma i iz puža (lat.cohlea).
Perifernom delu čula sluha pripada i vestibulokohlearni živac (videti kranijalni živci).


Poremećaji i bolesti uha
Oko 10% stanovništva u industrujskim zemljama ima značajna oštećenja sluha. Oštećenje čula sluha mogu izazvati zvučni signali jake zvučne energije (jačine zvuka), ali čak i dugoročno izlaganje zvučnim signalima srednje jačine (oko 70 decibela) može dovesti do oštećenja sluha.

U starosti se javlja staračko očtećenje sluha poznato kao presbiakusija. On počiva na izumitanju ćelija čula sluha u unutrašnjem uvu.

Spoljašnje uvo je podložno infekcijama. Izazivači zapaljenja spoljašnjeg uha ili otitisa eksterna su najšešće razne bakterije ili gljivice. Kod hroničnog zapaljenja može doći i do razaranja okolnih koštanih struktura, tada nastaje holesteatom. Ukoliko zapaljenje zahvati mastoidnu šupljinu radi se o mastoiditisu.
Takođe i u srednjem uvu može doći do zapaljenja (otitis medija). Ovo zapaljenje često zatvori Eustahijevu tubu, koja ima ulogu u ”provetravanju” srednjeh uva. Usled toga se zapaljenski produkti (tečnost) nagomilavaju u bubnoj duplji i pritisak u njoj raste. Ovakvo zapaljenje se zove kateralno ili katar. Ono vremenom može dovesti do perforacije bubne one, nakon čega se tegobe smanjuju jer tečnost otiče, a pacijenti osećaju olakšanje. Zapaljenje srednjeg uha se često javlja kod dece.
Usled raznih procesa može dođi do okoštavanja slušnih koščica ili cele bubne duplje i unutrašnjeg uha. Ovo oboljenje se zove otoskleroza.

Usled fizičkih trauma npr. eksplozija takože može doći do oštećenja bubne one srednjeg i unutrašnjeg uha.

Oštećenja unutrašnjeg uha mogu biti posledica neke infekcije (otitis interna), traume ili upotrebe nekih lekova. Kao posledica može se javiti oštećenje sluha, gubitak sluha i zujanje u ušima (tinitus). Pošto je i organ čula ravnoteže smešten u unutrašnjem uhu može doći i do vrtoglavice.

24.06.2009. u 18:18 • 0 KomentaraPrint#^

Ocne bolesti

Bolesti oka i pomoćnog aparata oka mogu se podijeliti na nekoliko grupa. U prvu grupu spadaju refrakcione greške oka. To i nisu prave bolesti, nego greške u pravilnom lomu svjetlosnih zraka.Tu spadaju kratkovidost (myopia), dalekovidost (hypermetropia) i astigmatizam oka (astigmatismus oculi) ), te posebno staracka dalekovidost (praesbyopia . Ovim stanjima treba pridodati i strabizam i slabovidnost. Upalne bolesti oka predstavljaju zapaljenja pojedinih dijelova očne jabučice, kapaka i suznog aparata. Tu spadaju napr. konjunktivitis (conjunctivitis) (upala spojnice), keratitis (upala rožnice), blepharitis (upala rubova očnih kapaka), itd. Degenerativne bolesti su bolesti nastale usljed određenih metaboličkih poremećaja ili usljed starosti. Tu spadaju cataracta (zamućenje očnog sočiva), glaukom, retinitis pigmentosa itd. Neke od ovih bolesti imaju i nasljednu komponentu. Tumori oka, mogu zahvatiti skoro svaki dio oka i adneksa. Tako mogu biti tumori kapaka, konjunktive, rožnice, srednje očne ovojnice (irisa, sudovnjače), retine, vidnog živca, suzne žlijezde itd. Takođe se u oku mogu pojavljivati metastaze tumora iz drugih, često i udaljenih organa. Sistemske bolesti, opšte bolesti nervnog sistema, bolesti endokrinih žlijezda i bolesti krvnih sudova imaju reperkusije na oku. Tako reumatizam, dijabetes, hipertenzija, bolesti štitaste žlijezde, opšte infektivne bolesti, izazivaju često i veoma ozbiljna stanja na oku. Pri tome su najčešće dijabetična retinopatija (retinopathia diabetica), tromboza centralne vene retine, embolija centralne arterije retine, Graves-ova bolest, itd. Povrede oka mogu biti izazvane mehaničkim, hemijskim, ili fizičkim uticajima. Mehaničke povrede oka mogu biti izazvane tupim predmetom (kontuzije oka), ili oštrim predmetima pri čemu može doći do probijanja (perforacije) očne jabučice. Hemijske povrede oka su opekotine oka izazvane bazama ili kiselinama. Oko se može oštetiti i dejstvom fizičkih faktora, kao što su različite vrste zračenja.

24.06.2009. u 18:17 • 0 KomentaraPrint#^

Oko kao kreativan organ


Nakon uvoda u medicini krecemo sa nekim med. pojmovima:

Yoga nauka je davno tvrdila da ljudske oči imaju skriveni potencijal, da izlijevaju energiju i da ta energija može potaći na izgovaranje rijeci, usmjeravanje pogleda, davanje pouke. U tom smislu oko je kreativni organ.

Oči su produžetak vidnog živca koji je izravni produžetak mozga. Živac se proteže u tanki sloj zvan mrežnica su smještena mikroskopska tijela zvana štapići i čunjići. Podražavanjem tih štapića i čunjića u mrežnici šalje se osjetilni impuls u mozak koje on prevodi kao vid. Očna jabučica smještena je u orbitalnoj šupljini usred jastučića masti i pokreče se u raznim smjerovima pomoću mišića. Jabučica se sastoji od prednje i stražnje komore, a vanjska ovojnica oka u svom prednjem dijelu zove se cornea, u stražnjem seleriticki omotač. Cornea je staklasta i prozirna; pregrada između dvije komore se sastoji od kristalinićne leće koju drži kružna pregrada ili šarenica što visi kao zavjesa s trake ciliarnih mišića. Ta šarenica oblikuje

crni centar oka, a otvor u njoj zove se zjenica. Veličinu zjenice kontroliraju ciliarni mišići. Stražnji dio jabučice pun je viskozne tekućine zvane staklovina. Staklasta cornea, vodenasta tvar, leca i staklasta tvar, sve to sluzi da usredotoči zrake svjetla na mrežnicu i stvori na njoj vjernu sliku koju opaža mozak.



Misao da ljudske oči izlijevaju energiju ne dolazi nam kao iznenađenje zbog činjenice da oči predstavljaju dio ljudskog mozga. Svaka usluga učinjena našim bližnjima, svaki sućutni pogled, svaki čin liječenja popraćen je oslobađanjem energije iz očiju.

Od svih organa oko je najenigmatićnije. Gotovo je sferično i iz neke okultne točke gledišta ima kao zemlja sjeverni pol - optički disk i južni pol - površinu cornee. Dr Baker, poznati pisac o ezoteričnom znanju uspoređuje oko s planetom zemljom i kaže:,,Slojevi oka (kad se promatra po analogiji s planetom zemljom) su povezani s nižim kraljevstvima: skleromineralno kraljevstvo, choroid - biljno kraljevstvo, retina - životinjsko kraljevstvo. Za razliku od toga, štapići bi se mogli smatrati predstavnicima nižih životinja, a čunjevi povezati s kraljevstvom čovjeka. Tih nekoliko čunjeva sakupljenih u ,,moccula" predstavljaju, u analogiji, čovjeka na putu, koji postaje osjetljiv na svjetla izvan sistema (energija monada). Čunjaste stanice fovea" predstavljaju upućene posvećenike koji reagiraju na energiju ili monadu iz «fovea", a Božanstvo se vidi kako stoji iza leće i šarenice".



Vagus je jedini živac koji se sastoji od motornih i senzornih niti koje su eferentne i aferentne (dovodne i odvodne - prohodne u oba smjera). Eferentni ili inhibitorni su anabolički u djelovanju, dok su aferentni ili akceleratorski katabolićki u djelovanju. Aferentna i eferentna vlakna imaju svoje živčane završetke u thalamusu i corpus striatum, koji su poznati kao Agni i Surya u Yoga nauci. Thalamus je masa sive tvari koja se proteze u šupljine mozga. Aferentna vlakna talamusa opisuju se kao plameni vatre. Da, to je istina: aferentna vlakna su moždani senzori živci koji su kao vatra i nose energiju impresije iz vanjskog svijeta u glavni osjetilni centar - thalamus. Miješanje aferentnih s eferentnim nitima od corpus striatum podsjeća na prirodu vegalne energije koja potiče na aktivnost uspavanu corporu quadrigeminu smještenu iza ponsa kao četiri izbočine koje prate jedna drugu.

Thalamus i corpus striatum su Agni i Surya (Vatra i Sunce) u terminima Hatha Yoge. U terminologiji Raja Yoge oni su volja i intuicija, a u terminima Shiva Yoge oni su Ista Linga i Prana Linga. Važnost talamusa i corpus striatum naglašena nedavno otkrićima koja su učinjena. Thalamus ima jak utjecaj na aktivnosti prednje pituitarne žlijezde, a corpus striatum vrši svoj utjecaj na stražnji dio pituitarne žlijezde. Dr Oscar Brunler izumio instrument koji mu omogućuje mjerenje nešto od energija odaslanih iz ljudskih očiju. Dokazuje da je ta energija stvarna, i da su u svakom činu stvaranja, kao što je slikanje slike ili klesanje kipa. U umjetničkom djelu koje se stvara utjelovljena je energija svojstvena umjetnicima. Njegova naprava mogla je mjeriti izlazak energije određenog umjetnika u biometričkim stupnjevima. Sposoban je analizirati stvaralačke energije mnogih poznatih ljudi na taj način. Oči u stvari, sadrže optičke živce koji su sami po sebi produženje mozga, koje se može promatrati pomoću oftalmoskopa kao bijele diskove na stražnjoj strani oka, u razini mrežnice. Kad se mjere isijavanja mozga pomoću elektroencefalograma nije čudo da se energije koje emitiraju oči mjere kao dio diencephalona.

To znanje o unutrašnjem funkcioniranju oka je od životne važnosti jer se bavi otvaranjem Trećeg Oka. Funkcioniranje Trećeg Oka zahtijeva ulaz energije kroz čakru obrva koja je vezana s pinealnom žlijezdom u Sahasrara čakri kroz optički talamički živac.

Kao sve oči, Treće Oko zahtijeva leću da bi fokusiralo likove s kojima se bavi. Leća Trećeg Oka je ispred ćela. Na-pravljena je unutar periferije magnetične aure.


24.06.2009. u 18:09 • 0 KomentaraPrint#^

Kako postati M.D. (Medicinae Doctor) ?

Zvanje ljekara - doktora opće medicine se stiče završetkom šestogodišnjeg studija na univerzitetu. Tokom studija se postepeno izmjenjuju opći predmeti kao, na primjer, medicinska hemija, biofizika i humana genetika, nakon toga dolaze, tako zvani, pretklinički predmeti među kojima su anatomija, histologija i embriologija, i tako dalje. Negdje na polovini ovog puta sa pretkliničkih predmeta se prelazi na kliničke predmete, koji odgovaraju istinskoj medicinskoj struci. Nastava se izvodi teorijski (u vidu predavanja) i praktično (većina predmeta ima laboratorije za izvođenje vježbi). Nakon dvanaest uspješno završenih semestara, i odbrane diplomskog rada, te par nekoliko mjeseci u ulozi stažiste, dotadašnji studenti medicine dobiju zvanje doktora opće medicine (ili medicinske prakse). U godinama koje dolaze poslije uspješno završenog studija, postoji mogućnost specijaliziranja određene medicinske grane, ali i mogućnost napredovanja u akademskoj karijeri upisivanjem postdiplomskog studija. Postdiplomski studij vodi ka visokom akademskom stepenu, preko magistra do doktora medicinskim nauka, a vrhunac akademskog napredovanja je na zvanju akademika.

Na Medicinskim fakultetima, sa nekim manjim razlikama, izučavaju se neki od slijedećih predmeta/grana medicine:


Medicinska hemija
Biofizika
Humana genetika
Anatomija
Histologija i embriologija
Fiziologija
Medicinska biohemija
Imunologija i imunohematologija
Mikrobiologija
Patologija
Patološka fiziologija
Farmakologija
1.Farmakologija i toksikologija
2.Klinička farmakologija
Klinička biohemija i laboratorijska medicina
Radiologija
Nuklearna medicina
Ginekologija i akušerstvo
Pedijatrija
1.Neonatologija
2.Neuropedijatrija
3.Dječja hematologija i onkologija
4.Dječja endokrinologija i dijabetologija
5.Dječja kardiologija
6.Dječja pneumologija
7.Dječja nefrologija
8.Dječja reumatologija
9.Dječja gastroenterologija
10.Dječja ortopedija
Interna medicina
1.Angiologija
2.Endokrinologija i dijabetologija
3.Kardiologija
4.Gastroenterologija
5.Hematologija i onkologija
6.Nefrologija
7.Pneumologija-pneumoftiziologija
8.Reumatologija
9.Gerijatrija
Hirurgija

Hirurški zahvat
1.Opća hirurgija
2.Neurohirurgija
3.Torakalna hirurgija
4.Hirurgija srca
5.Vaskularna hirurgija
6.Visceralna hirurgija
7.Urologija
8.Ortopedija
9.Dječja hirurgija
10.Plastična hirurgija
11.Ratna hirurgija
Onkologija
Otorinolaringologija
Neurologija
Psihijatrija
Oftalmologija
Dermatovenerologija
Anesteziologija
Transfuziologija
Infektologija
Epidemiologija
Higijena i ekologija
Porodična ili obiteljska medicina
Fizikalna medicina i rehabilitacija
Medicina rada
Medicinska statistika
Medicinska informatika
Socijalna medicina
Urgentna medicina
Sudska medicina
Sportska medicina
Tropska medicina
Veterinarska medicina
Stomatologija
Oralna hirurgija
Maksilofacijalna hirurgija
Farmacija
Javno zdravstvo

24.06.2009. u 18:06 • 0 KomentaraPrint#^

Medicina kao nauka

Medicina je naučna oblast čiji su predmet interesovanja zdravlje i blagostanje živih bića, najprije podrazumjevajući zdravlje čovjeka, a potom i zdravlje nekih redova životinja. Riječ medicina porijeklom je iz latinskog jezika i znači lijek (remedium), a upotrebljava se i izraz ars medicina kao umjetnost liječenja. Zasnovana je dva principa: teorijsko-istraživačkom i praktičkom, ili često nazvanim kliničkim, principom. Teorijsko-istraživački princip će omogućiti da se određena oblast, bolest, urođena mana ili stanje definiše, detaljno prouči i nakon izvršenih testova uputi na zaključivanje. Zaključena medicinska teorija se putem raznih edukacijskih procesa najčešće provodi u praktični oblik, što će dovesti do konačnog cilja - unaprijeđenja zdravlja živih oblika na kojima će se ta teorija i primjenjivati. Sve navedeno čini medicinu spojem naučnog i praktičnog, jer pored teorijske osnove, u medicini postoji niz tehnika, proizvoda, postupaka, planova i drugih definicija koje su u najvećoj mjeri sposobne da život održe zdravim, ili ponovo takvim učine ukoliko on to nije. U modernoj medicini, sve je važnije pitanje prevencije određenih bolesti. Ljekari pokušavaju skrenuti pažnju na to koliko je važno održati optimalne uslove života i svoje postupke prilagoditi harmoniji koja vlada unutar jednog života, ukoliko u istom nema posljedica urođenih (kongenitalnih) nedostataka. Pažnja se naročito skreće na danas vrlo prisutne probleme sa viškom tjelesne mase, seksualno prenosive bolesti, dermatološke probleme, disfunkcije regulacijskih mehanizama, toksikomaniju i druge zdravstvene probleme koje čovjek može izbjeći adekvatnom brigom o svome i o zdravlju ljudi koji ga okružuju. Medicinske klasifikacije omogućavaju kodiranje raznih oboljenja i procedura. Medicina kao nauka ima u opsegu nekoliko velikih grana ili (pod)nauka:

Osnovne (bazne) medicinske nauke
Kliničke medicinske nauke
Stomatologija
Veterinarska medicina
Ostale grane medicine


Svaka od ovih grana sveukupne medicinske nauke ima svoje specifičnosti, ali su u svakoj od njih prisutne osnovne odrednice očuvanja i obnavljanja homeostaze (općeg blagostanja) organizma. Osnovne medicinske nauke nude glavninu svih naučnih saznanja, iz nauke uopće, u smislu da povezuju određene oblasti pojedinih nauka i integriraju ih u medicinu u onoj mjeri koliko je to primjenjivo na život. Kliničke medicinske nauke pružaju priliku da se budući ili već priznati ljekar upozna sa metodama i tehnikama koji će mu omogućiti da aplicira znanje stečeno kroz učenje subjekata koji su u domenu baznih medicinskih nauka. Ova instanca u edukaciji jednog ljekara dovest će do definisanja njegove uže specijalnosti, koja može dosezati visoko i osposobiti ga za najpreciznije radove jednom organu.

Ostale grane medicinske nauke miz navedene grupem u samom nazivu imaju definisan predmet interesovanja, ali se ipak oslanjaju na detalje koje im nude osnovne i kliničke medicinske nauke. Stomatologija je dio medicinske nauke čija briga je zdravlje usne šupljine (stoma - usta, otvor; logos - nauka, glavna riječ, bit), iako se najčešće vezuje samo za zdravlje zuba; veterinarska medicina brine o zdravlju izvjesnog broja životinjskih vrsta, njihovoj ishrani, njihovoj životnoj okolini, i slično; farmacija kao nauka, najbliža je općoj definiciji medicine, jer ona je ta koja proučava i proizvodi "remedium", "medicinu", dakle konkretan hemijski ili drugi suplement koji će ublažiti, ili potpuno ukloniti tegobe posmatranog živog organizma, odnosno dovesti do ponovnog uspostavljanja homeostaze.>

24.06.2009. u 18:02 • 0 KomentaraPrint#^

  lipanj, 2009  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2009 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Brojac posjeta





posjete
free counters

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr
www.hitna-pc

http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js">